Izgubljeni sin. I(li) izgubljena kćer?

Budući da ova kolumna nosi simboličan naziv „Riječi iz djela“, opet sam pozvana na svom životnom iskustvu izreći koliko je Bog u našim životima jak, koliko djeluje i mijenja svakoga od nas. Nedavno sam u razgovoru s poznanicom izmjenila iskustvo susreta sa živim Kristom, koji djeluje u mom životu, na njen upit. No, brzo me je – nakon nekoliko minuta u stilu „blago ti se, sad nemaš problema“ i riječima „ti si obraćena, izgrađena si“ – prekinula, želeći zaključiti moje mini svjedočanstvo bajkovitom rečenicom.  Naravno, ništa od navedenog – a ponajviše ovo posljednje – nije točno. Tada sam joj ispričala iskustvo koje ću i ovdje podijeliti s vama, kao primjer da čovjek nije i ne može biti do kraja izgrađen, formiran kao savršenstvo kakvim ga je Bog zamislio.

Otkada sam upoznala Isusa i dopustila mu da uđe u moj život i u njemu djeluje, svijet mi se preokrenuo. Od tada sam prošla razne faze, kao i svi – kako ih ljudi zovu – obraćenici. Volim to zvati prvim obraćenjem jer vjerujem da je obraćenje potrebno za svaki dan, jer svaki dan se iznova moramo odlučiti za dobro. Bilo je tu početnog zanosa, pa spuštanja na zemlju, pa duhovnih pustinja, pa opet povrataka i tako iznova. No, dugo sam vremena imala iskrivljenu sliku Boga koji u svađi dvoje ljudi „staje na nečiju stranu“.

Zlostavljanje ili pubertet?

Naime, u svom sam životu promijenila mjesto boravka u tri predivna grada, pohađala sam pet škola i promijenila šest razreda. Život moje obitelji bio je takav i to mi je danas donijelo mnoštvo poznanstava, dobre prijatelje i širu perspektivu života. No, za dijete nije bilo bajno stalno se „uklapati“ u nove sredine. Gdje god smo došle, sestre i ja smo uvijek bile u školama lijepo prihvaćene, dapače – bile smo većini zanimljive, nove – pa su se svi trudili pomoći nam u toj prilagodbi. Međutim, u našoj zadnjoj selidbi nije bilo tako. Euforiju što iz podstanarstva napokon dolazimo u stan kojeg možemo nazvati svojim zamijenila je katastrofalna situacija u školi. Sredina u kojoj smo se našli u kombinaciji s pubertetom za mene je donijela težu prilagodbu. Danas bi takvo ponašanje nazvali verbalnim i fizičkim zlostavljanjem; tada je to bio „pubertet“ i „mentalitet“.

I tako sam ja u svojoj sramežljivosti pronašla svoj krug prijateljica i živjela u tom svom malom svijetu. No, u školi se znalo tko su te godine „novi“i  jedan je „frajer“ odlučio svoju agresivnost liječiti na njima. Odnosno - nama. Zapravo, ja sam ga se klonila jer sam znala što me čeka ako mu se suprotstavim. Nekoliko mjeseci nakon dolaska u tu novu školu sam, stojeći na širokom hodniku škole za vrijeme velikog odmora vidjela tog „frajera“ kako gnjavi prijateljicu iz susjednog razreda. Poslije kratkog verbalnog gnjaveža, pošao je u mom smjeru. Sagnula sam glavu i slušala prijateljicu koja je sa mnom razgovarala. Tada mi je dobacio da se maknem jer „on tu prolazi“. A ja, sramežljiva i šutljiva, po prvi sam put u životu doživjela da mi je – iz neobjašnjivog razloga - prekipjelo. Nisam ni mrdnula gledajući ga u oči. Neću. Jer, hodnik je bio širok barem tri metra! Ne sluteći što će se dogoditi nastavim prije započeti razgovor. Jedna šaka, druga šaka, i eto me na podu. Krv mi je tekla iznad obrve, gdje i danas stoji ožiljak i „uspomena“ na taj incident. Profesori, ravnatelj, roditelji, strka. Gotova priča, nikome ništa.

Bog voli žrtve, ne nasilnike?

Godine su prolazile, a ja sam svoju utjehu našla u Bogu. Jer, kako sam mislila, Bog voli mene – žrtvu. Moj Bog nikako ne bi volio nasilnika i onoga tko je nepravedan. Crkva, moje utočište, bilo je mjesto gdje sam se „smjestila“ uz ostale „pravednike“, razvijajući svoje talente, brinući o svom duhovnom rastu. Tada sam bila uvjerena kako sam svima sve oprostila i kako je lijepo živjeti u blizini Božjoj. No, tu moju idiličnu sliku „razbila“ je jedna proljetna večernja misa mladih. Bila sam studentica, pjevala sam u zboru i prije mise, čekajući početak, gledala ljude koji su pristizali. Bili su tu moji roditelji, sestre, brat, dio rodbine, prijatelji, poznanici. Ah, koje li idile... Kako je lijepo i milo kao braća zajedno živjeti!

Uto - poznato lice! Ulazi u crkvu netko kome prepoznajem lice, iz osnovne je škole. Tek nakon par sekundi shvatim da je to... on! Dečko koji me i fizički i duhovno toliko ranio, kojemu sam (bila sam uvjerena u to!) – oprostila. Odjednom je u meni sve proključalo. „Što će on na misi? Baš je morao doći u ovu župu? Ovdje su žrtve, a ti pripadaš negdje drugdje...“ Smirim se, misleći – vjerojatno je ovdje samo usputno (misa za člana obitelji ili slično) i otići će. I otišao je – pravac kor, prema meni! „Zašto?“ Koji nemir se javio za jednu osobu koja je „oprostila“! No, opet se priberem i mislim – „OK, čovjek se možda obratio, Ivana. Daj ne budi farizej. I ti si prolazila tu etapu, daj suosjećaj s čovjekom koji želi biti dobar, činiti dobro, živjeti za dobro.“ I smirenje je došlo... Ali uz njega i osjećaj „samo neka je daleko od mene“ – dakle, ipak slobodno ti budi tu, ali mene ne diraj. Obrambeni mehanizam učinio je svoje, dajući mi do znanja kako ipak nisam načisto s oprostom. Prolazile su mojom glavom mnoge misli, a prolazile su i minute misnog slavlja. Došao je dio mise u kojemu treba pružiti Kristov mir braći i sestrama, a čovjek koji me toliko povrijedio stajao je iza mene. Dlanovi su mi se znojili jer sam vizualizirala taj neugodni susret nekoliko minuta prije. Htjela sam pobjeći iz vlastite kože.

Čovjek koji me ranio, naučio me praštati

„Pružite mir jedni drugima!“, povika svećenik, a ja totalno isplanirano, kao „u žurbi, ne znajući tko je iza“ pružim ruku. Glava mi je bila pognuta, a ruka je ostala stajati prazna. „Koja neugodnost! Pa ja ti pružam mir, čovječe, a ti – koji si „kriv“, ju odbijaš! Kakva drskost!“ – prolazilo je mojom glavom. Ali „krivac“ je, kasnije sam to shvatila, čekao da dignem pogled i da mi oči u oči kaže „oprosti.“ I ohrabrila sam se. Pogledala sam ga, napola preplašena, napola ljuta. Rukom mi je okrenuo obraz, kao da nešto traži. Shvatila sam. Kako ponižavajuće, traži ožiljak iznad obrve. Našao ga je, približio mi se, prešao prstima preko njega i poljubio ga. Suze su mi potekle niz obraze i nisu satima stale. Sjela sam i prekrila lice. Dečko kojemu sam znala samo ime i prezime u tom mi je trenutku bio najbliži brat. Samo je šutio držeći me za ruku i plakao sa mnom. Ništa nije rekao.

Kasnije smo razgovarali. Zaista, iza svakog djeteta stoji neka životna, obiteljska priča. Sad kada znam njegovu, moj mi se ožiljak čini simpatičnim, a to iskustvo iz osnovne škole životna mi je lekcija – ali ne (samo) oprosta. Više sam naučila o tome kakav je moj Bog. Spoznala sam da je obraćenje svakodnevni proces, da je oprost puno više od riječi, da nas Bog sve jednako ljubi i da nas je upravo zato sve nazvao „braćom i sestrama“. Uvidjela sam svoju krivu sliku o Bogu, svoju neizgrađenost, malenost pred Njim – Bogom tako bliskim i u meni najdaljem čovjeku, a opet tako nedokučivim.

Čovjek koji me toliko ranio naučio me praštati. Čovjek iz moje prošlosti koji je susreo Krista i meni ga je donio u sadašnjost. Živog Boga koji ljubi jednako Ivana i Petra. Magdalenu i Zakeja. Razbojnika, vojnika pod križem i... mene. Cijelo vrijeme, gledajući u „izgubljenog sina“ koji se odmetnuo, nisam ni primjetila da sam ja, žrtva i samozvana pravednica cijelo vrijeme bila – izgubljena kćer. A moj Dobri Otac, Bog ljubavi i milosrđa opet me prima u svoj zagrljaj...