Moje su me drage prijateljice zamolile da napišem članak o svom volontiranju u Lurdu prošloga ljeta. I evo, upravo sam otvorila word, utipkala ''Lourdes'' i zurim u taj naslov već neko vrijeme. Uopće ne znam otkuda da počnem i kako da sažmem tih predivnih pet tjedana u mom životu (da ne kažem najljepših, jer bi se neki meni bliski ljudi mogli naći uvrijeđeni :)). Opisivati nešto tako veliko i duboko jako je nezahvalno, kao kad stojiš na obali, gledaš kako sunce polako nestaje u moru i nebo je prošarano nevjerojatnim bojama, onda to fotografiraš i shvatiš da slika ne dočarava ni pola te ljepote.
Ipak, koliko god neke stvari ne možemo dočarati riječima, to nije razlog da ne dam sve od sebe da opišem svoje dane u tom čarobnom francuskom gradiću (koji je nakon Pariza drugi grad u Francuskoj po broju hotela!) i, tko znam, možda moje iskustvo nekoga potakne da ode to predivno mjesto slikati svojim fotićem.
U Lurdu sam završila sasvim slučajno. To kažem za one koji vjeruju u slučajnost. A za one druge - Providnost je kriva za sve ;) Imala sam skroz druge planove za to ljeto, ali već je daleko poznata stvar da su ljudski planovi Božja najdraža igra. Volontirala sam u Saint Jean Baptisteu, mjestu gdje se hodočasnici uranjaju u izvor vode koji je Gospa otkrila sv. Bernardici u jednom od svojih ukazanja 1858. godine. U Lurdu postoji pravilo da novi volonteri smiju ostati najviše dva tjedna, ali ja sam, pogreškom tajnice koja me prijavljivala, ostala pet tjedana. Isto slučajnost, ili?
U svakom slučaju, volonteri se svaki tjedan izmjenjuju i uvijek ih je beskrajno puno... Svaki bolesni hodočasnik ima uz sebe volontera, u svetištu se praktički ne možeš izgubiti ili ne dobiti odgovor na bilo koje pitanje, jer su volonteri na svakom koraku. To je jedna nevjerojatna činjenica, s obzirom da si svaki volonter sam plaća put, smještaj i hranu. U svetištu je moguće osigurati smještaj posebno namijenjen za volontere, ali i on se plaća. Međutim, nitko ne mari za to, jer plaća koja se tamo dobije nadilazi svako materijalno bogatstvo. Iz Lurda ono najvrjednije poneseš u srcu, ali ja sam poslušala savjet svojih prijatelja i odlučila zapisivati sve što sam proživljavala i bez imalo šale kažem da je taj dnevnik jedna od najvrjednijih stvari koje posjedujem. I tako sam odlučila da ću neke dijelove iz toga dnevnika podijeliti s vama, to je puno bolje nego da krenem pisati po sjećanju, jer ipak pišem članak, a ne knjigu.
Pa evo, kreću crtice iz Lourdesa, naslonite se, polijećemo.
25. srpnja
Šeti dan u Lourdesu. Onaj trenutak putovanja kad se već lagano uhodaš i shvatiš da stvari koje se dešavaju, oko tebe i u tebi, jednostavno moraš početi zapisivati. I evo, sad ne znam odakle da počnem... Ovih šest dana bilo je svakakvih emocija - od usamljenosti, tuge, ljutnje, pokajanja, radosti, mira, pa sve do ovoga kako se sada osjećam, a ne znam kako definirati... Ustvari sigurna sam da ne postoji riječ za ovo stanje. Padaju mi na pamet Majčine riječi: ''Kad biste znali koliko vas ljubim, plakali biste od radosti''. Eto... kao da sam sve svjesnija te ljubavi, pardon, Ljubavi, pa iz mene svakodnevno teku potočići suza. Danas je npr. na bazene došla jedna žena, donijeli su je na nosilima i ne mogu se sjetiti kad sam vidjela tako sretno stvorenje. U Saint Jean Baptistu posebna je procedura za nepokretne, dosta naporna, i fizički i psihički. Prvo osobu skinemo, pa ju se okrene na jednu stranu da se ispod nje gurne plahta, pa na drugu stranu da se plahta izravna, onda nas šest digne osobu u vis uz pomoć te plahte, a sedma volonterka gurne nosila ispod nje. Onda osobu na nosilima nosimo do bazena, lagano je položimo u izvor i vraćamo nazad, pa kreće oblačenje, tako da te sve to maksimalno izmori. Ali ta kraljica danas... Ajme, majko... Stalno se smijala i zezala nas da pazimo da nam ne padne. U jednom trenutku kad smo je dignuli, rekla sam joj: ''I believe I can fly'', na što se ona počela smijati i pričati kako uživa u letenju. Nepokretna osoba uživa u letenju... Uz našu Majku sve je moguće. Pa hajde ne zaplači.
27. srpnja
11:37 - Noge mi se raspadaju od bolova, a u 13 sati nastavljamo. Pijem vodu s izvora, molim Majku za snagu i ohrabrenje. Ona, kao uvijek, spremno odgovara i grli me. Tijelo možda otkazuje poslušnost, ali duh mi pjeva i to je najvažnije.
31. srpnja
Zadnji dan srpnja je stvarno brzo došao. Iako mi se čini da sam tu već mjesecima. Noć je predivna, puše vjetrić, toplo je, čuje se buka s ulica, a opet osjeća predivan mir. Ili je to mir u meni? Mir jer konačno vjerujem da me Gospodin voli svim srcem. Darovi, čuda i blagoslovi ovdje su neopisivi. Ne znam o čemu da pišem jer toliko je toga. Gospodine, učini me svjetiljkom... Ja ću gorjeti, ali ću svijetliti drugima. Poslušao me i zapalio. Gospodin moj i Bog moj koristi moje jadno grešno tijelo i moje sebično mlako srce kako bi volio mnoge. Tako me preobražava da osjetim komadić raja u sebi svaki put kad Mu se obratim u molitvi. Ne postoji veće čudo, nego vidjeti što Gospodin čini od mene. Kao da izađem iz vlastitog tijela i gledam što se događa. Neki dan na bazenima stajala sam vani i brinula se o redu, kad je došla jedna djevojka, donijeli su je na nosilima, dvadesetak godina, apsolutno izdeformiranog tijela, izobličenog lica, ne može ni hodati, ni sjediti, ni pričati. Pored nje stajala je žena, tužnoga lica, uplakanih očiju, vidno izmučena teškim križem kojeg nosi godinama. Odjednom shvatim kako hodam prema njima, prvo uhvatim djevojku za ruku, pomilujem je po licu i gledam pogledom prepunim ljubavi. Zatim zagrlim njenu majku i plačemo zajedno. Isus ih je htio zagrliti, Gospa ih je htjela utješiti, i upotrijebili su mene kako bi to napravili. Nikad neću shvatiti čime sam to zaslužila, čime sam ikad išta zaslužila.
5. kolovoza
Sedamnaesti dan. Danas sam u jednom trenutku mislila da ću se onesvijestiti i pasti u bazen, ali sam nekako ostala na nogama. Pitam se tko me držao. Težak dan, beskonačan, s puno duša u kolicima i na nosilima. Jutarnje služenje smo završili u podne i taman sam stigla na Angelus u špilju ukazanja. Veličanstveno. Pored duhovne ljepote, moram napisati da je tijelo u sasvim drugom stanju. Uglavnom, danas je bilo toliko puno ljudi da smo se volonterka koja je kupala sa mnom i ja, kad smo shvatile da je gotovo, nagnule preko bazena i zagrlile jedna drugu. Leđa i noge jako bole, na stopalima su mi izrasle nove pete, k'o bakica sam. Na dlanu lijeve ruke, kod malog prsta, kao da sam slomila kost, ali valjda je samo natučeno (traje već 10 dana, ups). Inače, sve 5! Naš Bog je velik!
7. kolovoza
Danas sam pustila suzu nakon dugo vremena. Nisam puno plakala, samo malo zasuzila. Već kojih tjedan dana razmišljam o tome jesam li otupila, je li moguće da se čovjek stvarno navikne na sve i postane imun na tuđu brigu i nesreću. Kad se sjetim prvog tjedna kad sam tulila bez prestanka, a nakon tog sam upoznala puno bolesnije ljude i teže sudbine pa nisam zaplakala. Sad sam prilično sigurna da nisam otupjela pa imam hrabrosti pisati o tome. Naime, iskreno vjerujem da me Gospodin ohrabrio i ulio beskrajnu nadu i povjerenje u Njegovu milost. ''Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.'' Suze prvog tjedna bile su suze slabosti, suze spoznaje malenosti i nemoći, suze straha. Ali vjera svih tih duša koje dolaze na bazene je ono što me osokolilo. Taj čin vjere, to čekanje satima da bi uronio svoje tijelo u ono što vjeruješ da je Gospin izvor, potaknulo me da se sjetim Kristovih riječi, puno puta ponovljenih: ''Idi, vjera te tvoja spasila.'' Vidiš osobu koja dođe na nosilima, nije sposobna brinuti se za sebe, život joj je ispunjen patnjom, konstantnoj ovisnosti o drugima, mišljenja da je teret svima oko sebe. I onda vidiš vjeru u očima te osobe. I shvatiš da ona ima sve. Sada sam sigurna da sam taj prvi tjedan plakala nad sobom. Definitivno nad sobom.
Ovdje prestajem sa svojim dnevničkim zapisima koji me iznenade svaki put kad ih čitam jer imam osjećaj kao da ih je netko drugi pisao. Lurd je oaza vjere, nade i ljubavi, tri kreposti koje svijet tako lako zamagli, da ti se čini kao da više ne postoje. Ali one su uvijek tu. U Lurdu ih je puno lakše vidjeti i živjeti, ali to ne znači da ih nema na mjestu gdje sam sada. Bog mi je darovao tih predivnih mjesec dana u Lurdu kako bih upravo to shvatila. Nije Lurd samo u Francuskoj. Lurd je tamo gdje daruješ sebe drugima, tamo gdje ljubav pobjeđuje smrt, tamo gdje znaš ljubiti nesebično i do kraja. Ako ti tako želiš - Lurd je tamo gdje si ti.