Neki dan pričala ja tako sa svojim najboljim prijateljem o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu za većinu muške populacije – nogometu. Usudila sam se upitati ga: "Koliko tebi u životu znači nogomet i naša repka?" Istog trena, bez duljeg razmišljanja, dobih vrlo jasan odgovor na postavljeno pitanje: „Najlakše je kad pitaju me koliko i kako, ja nju volim jako, samo jedna riječ bi bila to – NEOPISIVO!“
Da, nogometno ludilo je ponovno in i prisutno je svuda oko nas. Već prepoznatljive hrvatske crveno-bijele kockice cijelu Lijepu našu opet su ispunile svojim neopisivim osjećajem ponosa i zajedništva. I tako svaki put kada zaigra naša nogometna reprezentacija na važnim sportskim natjecanjima, kao da cijela Hrvatska na tren zastane – zaboravi na svakodnevne probleme, brige i nedaće kojima smo bombardirani sa svih strana i u tome trenutku svi postanemo jedno. Postanemo jedno veliko srce kojim kuca zajednički osjećaj ponosa za svoju domovinu.
Prekrasno je gledati tisuće automobila koji ovih dana jure svakim djelićem grada, a iz kojih se vijore hrvatske zastave. Nogomet je taj koji je ponovno ujedinio Hrvate, pa ako i samo nakratko. Nema više sukobljenih Hercegovaca, Dalmatinaca, Zagoraca, Ličana, Međimuraca, Slavonaca... Kada zasviraju prvi taktovi divne Lijepe naše, sve što se još može čuti jest samo tišina, tu i tamo koji glas kako paralelno pjeva s matricom puštenom na TV-u ili stadionu (za one koji tekmu prate uživo) te poneki glasan otkucaj srca koje se već potajno veseli i željno iščekuje samo ono najbolje. Međutim, svi smo mi u tome trenutku samo ponosni Hrvati i ništa više. Tu nestaju sve moguće podjele na staleže,k političke ili socijalne statuse, rasne ili vjerske različitosti i slično.
Nogomet, jedan sasvim običan sport – uspio je ujediniti Hrvate iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine, sve iseljenike iz Hrvatske i time pokazao kako domoljublje i izražavanje ljubavi prema domovini još uvijek pridaje vrlo visoku vrijednost pažnje kod svakog čovjeka koji živi u Hrvatskoj. Tisuće Hrvata u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i širom svijeta mole za hrvatske nogometne reprezentativce koji ne skrivaju svoj katolički vjernički identitet i koji se time ponose. I sam Niko Kovač, sadašnji izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije, poznat nam kao nekadašnji kapetan Vatrenih na svojim je igračkim kopačkama još donedavno imao natpis: vjera i ljubav. „Te dvije riječi – vjera i ljubav – često izražavaju sve naše osjećaje i nadam se da će nam jedino to dati snage da što dalje odemo na ovom natjecanju“, rekao je kapetan Kovač.
Dakle, nema nikakve dvojbe da su i nogometni reprezentativci iskreni vjernici te da vjeruju u snagu molitve. Nema niti nikakve dvojbe da je iskrena vjera u Boga važan dio njihovog osobnog identiteta i zajedničkog identiteta Hrvatske nogometne reprezentacije. Nekolicina naših odabranih hrvatskih reprezentativaca itekako nastoji živjeti svoju vjeru svakim danom i ustrajati u življenju svih kršćanskih vrednota. Jasno nam poručuju da im njihova osobna molitva i molitva Hrvata daje ogromnu snagu, da im pomaže da skupe i zadnje atome fizičke i psihičke snage, odnosno da im ljubav prema Domovini i vjera prema Svevišnjem daje dodatne poticaje da učine više od svojih mogućnosti. Stoga nastavimo navijački moliti i bodriti ih, jer to je nešto što im daje dodatnu snagu, nešto što ih pokreće da krenu brže, bolje, jače kada fizička spremnost ponekad zna zakazati ili jednostavno dati sve od svoje koristi. Onda je tu Bog koji jedini može povratiti potrebnu i fizičku i psihičku snagu u kratkom vremenu, pružiti potreban mir i servirati „hladne glave“, ali i „srce vatreno“ koje tada čini čak i one nemoguće i nezamislive poteze na terenu.
Iako je nogomet samo najvažnija sporedna stvar na svijetu, odigrao je važnu ulogu u hrvatskom narodu. On nas je učinio ponosnim, sretnim i dobrim. On je ojačao našu vjeru i naš hrvatski katolički i nacionalni identitet. Pa tako vjera u Boga, domoljublje i hrvatsko zajedništvo ponovno postaju najveća snaga hrvatskog naroda. Ono što možemo kao pojedinci – ti i ja ovog trenutka napraviti, kako bi naši reprezentativci što bolje odigrali utakmicu protiv moćnog Brazila, jest pomoliti se. Ali, ne smijemo biti sebični u takvim molitvama, nego sve propustiti u Božje ruke i volju Njegovu. Dragi moji Hrvati, ako i izgubimo protiv Brazila, nemojte biti tužni. Ne mora se sve postići u najkraćem roku. Bog ima svoju jedinicu vremena.