Arhiva

Kada kažemo "misije", obično to doživimo kao kad pročitamo u novinama da se negdje nešto dogodilo daleko od nas. Uzet ćemo novine, pročitati sa zanimanjem o nasilju, o terorizmu ili još nešto ružnije od toga i u sebi misliti: „Ah, dobro da to nije u blizini nas, to je negdje drugdje…“ Dapače, uživat ćemo u svakom dodatnom "zapaprenom" detalju kojega nam je umetnuo novinar, samo da bi nas privukao kako bismo sutra čekali u redu ispred kioska ne bismo li možda pročitali još nešto "paprenije"...

Misije većinom doživljavamo na sličan način. Volimo pogledati fotografije siromašne "braće" iz Afrike i iz drugih misijskih dijelova svijeta, eventualno čuti neku priču i doživljaj misionara ili pak čuti dobru homiliju u nedjelju kada slavimo svjetski misijski dan, naravno ako homilija nije preduga. I što tu ima loše?!

Upavši u zamku površnosti ovoga svijeta, površnost nam postaje sve: crna kronika nam postaje jutarnja ili večernja molitva i slika svijeta; skandali Crkve postaju nam slika Boga; a kiosk, trgovački centar ili kafić u kojem pijemo kavu i čitamo novine postaje nam svetište, naša bogomolja. No, tko je kriv za to? Ima li krivaca? Hoćemo li koga osuditi ili razapeti zbog toga? Nema potrebe, jer već nas takav stil života sam po sebi dovoljno razapinje između želje za ljubavlju i individualizma; između egzistencijalne nesigurnosti i želje za idealnim životom kao da smo u raju - kako nam to dočaravaju sapunice gdje ne vidimo da netko radi, da se muči, da se suočava sa samim sobom, da nosi svoj križ. Zašto ikoga razapeti? Zar nismo slobodni? Ne odlučujemo li mi svakoga dana gdje ćemo provesti naše vrijeme i što će nam biti naša bogomolja i što ili tko će biti naš bog?

Pobjeda nad kušnjama

Sveti Augustin, govoreći o Isusovoj kušnji od đavla, kaže: "Primjećuješ da je Krist bio iskušan, a ne primjećuješ da je pobijedio? Spoznaj da si ti u njemu iskušan i spoznaj isto tako da si u njemu pobijedio. Mogao je on đavlu zabraniti kušnju. No, da nije on bio iskušan, ne bi tebi, koji si kušan, dao poduku kako pobijediti".

Naša igra sa slobodom nas razapinje i na to računaju oni koji žive od nas, koji nemaju samilosti nad našim slabostima i našom krhkošću. Jednostavno nas uvjeravaju da smo slobodni, ali nam u istom trenutku nude slobodu kakva njima odgovara, slobodu ovisnosti, slobodu konzumizma, slobodu individualizma, sve do slobode koja vodi do besmisla života, depresije, razočaranja, nasilja, rivalstva i, naravno, opet sve u ime slobode... Eto nam kušnja…

Svijet nam predstavlja "dive" kojima se treba klanjati i za kojima treba žaliti, no to što ih je njihova ovisnost u raznim zarobljenostima ponizila do podzemlja smrti nema veze, važno je da im se divimo. A tko se divi Kristu koji nas je otkupio, koji je bio razapet, ali ne zbog ljubavi prema porocima, već iz ljubavi prema nama, prema meni kao pojedincu? No, tko to uopće razlikuje, važno je da se divimo...

Pazite, u nama uvijek ima poganštine!

U kontekstu Papina govora o novoj evangelizaciji rodila se ideja o inicijativi "Misije u gradovima". Možda se s pravom možemo zapitati, a zašto je to tako? Možda se Papa zabunio pa ne zna da se misije događaju negdje u prašumi, u poganštini i mjestima gdje se ne poznaje Boga. A možda se ipak i nije zabunio... Možda nam upravo Papa želi skrenuti pozornost na našu poganštinu koje nismo svjesni, a koja nas pomalo gura u propast.

Sjećam se susreta jednog biskupa i revnih vjernika "obraćenika", ponosnih što mogu reći da su vjernici, gotovo prezirući ostale koji ne misle kao oni. Na biskupovo pitanje odakle dolaze, čuo se odgovor: "došao sam iz poganštine", ponosan što je sada revnitelj za Isusa Krista. A biskup mu odgovori: "Pazi, u nama uvijek ima poganštine". Taj odgovor mi je duboko zazvonio u srcu. Zaista, ako bismo smatrali da smo već spašeni samo zato jer smo vjernici, tada ne bismo trebali Božje otkupljenje i tada ne bismo molili "otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim", nego bismo vjerojatno molili: otpusti njima duge kao što si otpustio nama... Misliti da smo izvrsni, jedna je od najvećih kušnji kojoj obično podlegnemo, hranimo je ohološću te umjesto da osuđujemo ono što je zlo, obično osuđujemo one koji su drugačiji od nas.

Misija sam ja

Misije u gradovima! Nalazimo se pred velikim izazovom koji je pred nas stavio Sveti Otac. Papa nam neprestano govori da je potrebno ponovno otkriti Boga. Kako nam Papa želi pomoći u tome?

Sveti Otac želi svratiti pozornost na bit kršćanstva. Želi nam pomoći da sačuvamo svoje dostojanstvo, da postanemo svjesni koliko smo važni, ne zato jer smo to mi, nego zato što smo ljudska bića stvorena na sliku Božju. Želi nam reći: brate i sestro u Kristu, misije nisu nešto što se događa daleko, misije su u tebi, misija si ti, misija je Crkva, ti si Crkva i ti si u Crkvi. No, ti ne vodiš Crkvu, ti ne mijenjaš Crkvu, ti osluškuješ što Duh Sveti čini u Crkvi, ti živiš Crkvu koja je uvijek ranjena od nas ljudi, ali vođena i uvijek iznova obavljana od Duha Svetoga. Papa nam ukazuje da svako nevjerodostojno življenje vjernika ili crkvenih službenika duboko ranjava Crkvu; da se kao vjernici ne bojimo onih koji ranjavaju Crkvu, već da nam to bude poticaj u vlastitom pročišćavanju u hodu prema autentičnosti života kao Kristovih učenika i kao zajednice vjernika tj. kao Crkve. Da, potrebna nam je nova evangelizacija!

Kardinal Josip Bozanić nam je više puta pojasnio da se radi o misijskom poslanju Crkve, u približavanju onima koji su se udaljili od Crkve i izgubili svoj kršćanski identitet, kao i doseljenicima na našem kontinentu koji nisu kršteni. Dakle, radi se o naporima Crkve da se najprije približimo samima sebi, da se vratimo u "svoju kuću", u nutrinu svoga srca, kako bismo pronašli svoj identitet te kako bismo i drugima mogli biti svjedoci Kristove ljubavi.

Ponovno otkriti Boga

Gdje se može pronaći identitet ako ne tamo odakle smo krenuli? Bit rijeke tražimo u izvoru, toplinu u žarištu, a gdje tražimo izvor života?

Neki nam o životu govore kao o nečemu što najprije nije život, a onda je život; prema nekima, tko zna, možda uopće i nismo život. Ma zar više ne znamo ni odakle život? Bavimo se tolikim dometima znanosti, a ne znamo odgovoriti na tako "obična pitanja"? Tako će nam "bogovi" ovoga vremena govoriti o embriju, kao da je svejedno je li riječ o kilogramu teletine ili o kilogramu junetine. Ma zašto im vjerovati? Hm, možda su oni zaista naši novi "bogovi"? Drugim moćnicima ništa ne znači ljudska riječ, komunikacija, nego će reći da su dobili neželjenu poštu (spamove). A gdje je onda naš identitet i ljudsko dostojanstvo? Kamo krenuti? Pa tko je naš Bog? U kojeg Boga ja vjerujem?

Eto čemu misije u gradovima, dragi prijatelji... Upoznati identitet - ponovno otkriti i upoznati Boga koji oblikuje naš identitet - to je naša misija, kako u gradovima u kojima živimo tako i u gradu našega života. To možemo postići jedino intelektualnim, moralnim i duhovnim obraćenjem. No, kako? Odakle početi? Od izvora...

Krist – izvor života

Dakle, ako želiš kao Božje stvorenje pronaći svoje ljudsko dostojanstvo, a onda kao krštenik - kršćansko dostojanstvo, kreni prema izvoru. Što je izvor? Ponuda je velika, a ti si slobodan, pa kreni...

Ja krećem od Krista, a ti? Nije mi svejedno što ćeš odgovoriti i što ćeš odabrati, jer mi je Krist dao zapovijed da ljubim Gospodina Boga svoga svim srcem svojim; da ljubim bližnjega svoga kao samoga sebe; da ljubimo jedan drugoga kao što nas je On ljubio; i ono što je najteže, da ljubimo svoje neprijatelje; da činimo dobro onima koji nas mrze i molimo za one koji nas progone i kleveću; da budemo sinovi svoga nebeskog Oca koji daje da Sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima.

Eto, dragi prijatelji, Sveti Otac nas iz izvora Kristove ljubavi poziva na novu evangelizaciju; u tom ozračju rodila se potreba misija u gradovima, kao simbolu govora o potrebi misija u našem životu. Pred nama je i Godina vjere koju će otvoriti Papa u listopadu ove godine. To je putokaz kojim nas Papa usmjeruje prema Bogu i čovjeku, a kao izvrsno sredstvo Papa nam preporuča Katekizam Katoličke Crkve. Zašto baš Katekizam? Što je u njemu tako vrijedno? Kakvi su to recepti? Pogledaj! Možda ti se svidi, a možda i ne, ali to je kršćanski identitet i za Kristovog učenika drugog puta nema.

Uključimo se u zajedništvo misijskog rasta i poslanja. To je ponuda i poziv svima koji se nazivaju Kristovim imenom, ali na kraju krajeva ostajemo mi i naš izbor. I zato, ako si izabrao zvati se Kristovim imenom, podsjećam te na ono što nam je kardinal Josip Bozanić u knjizi "Krist vas zove" poručio: Ustani! Poslušaj! Kreni na put! Jer, na kraju krajeva, svi mi za nečim trčimo, a sveti Pavao nas usmjerava: "Tako trčite da dobijete. Svaki natjecatelj sve moguće izdržava; oni da dobiju raspadljiv vijenac, a mi neraspadljiv".