Vratimo se malo u djetinjstvo. Bilo da ste se penjali po drveću, igrali skrivača ili patrolirali kvartom na malim biciklima, sigurno, kao i sva ostala djeca, niste dopustili da okolica vašega predgrađa ostane neistražena. Vjerujem da je svima taj dio djetinjstva ostao u najboljem sjećanju jer smo bili dovoljno odrasli za samostalnost, a opet dovoljno mali da nas još ne pritišću velike brige. Iako tada toga nismo bili svjesni, na taj smo se način svakodnevno bavili tjelovježbom, a samim time nam je i duh bio vedriji.
S godinama su nam sve veće životne odgovornosti i brige uspjele svesti moć zapažanja na puno nižu razinu, iako se čovjek zbog povećanja znanja i mudrosti uvjerava upravo u suprotno, pa nam samim time pored zdravih očiju vrijeme neprimjetno protječe. Nakon nekog vremena osvrćemo se i ne razumijemo kada su se svi ti događaji i promjene uspjele odviti. Mudrost i razum koje nam je podario Bog iskoristili smo kako bismo si olakšali život i samim time bi čovjek (bar u ovo novo tehnološko doba) trebao imati puno više vremena za sebe i druge. No događa se upravo suprotno. Previše smo se okružili stvarima koje smo načinili mi i time doveli svoj duh u poziciju još veće čežnje za živim Bogom. Ako ne uvidimo za čime nam to točno duša žeđa, pokušavamo to nadomjestiti drugim pojavama i stvarima koje proizlaze iz nas samih. Čovjek sam sebi nije dovoljan i zbog toga ulazi u sve veći i isprazniji začarani krug.
Zato, pokreni se čovječe! Osvrni se i pogledaj kako trošiš svoje vrijeme, a nakon toga se odluči za izgradnju, a ne životarenje. Pronađi pola sata u svome danu u kojih ćeš se posvetiti mirnoj šetnji, trčanju ili vožnji biciklom jer time činiš dobro svome tijelu, donosiš pozitivnost svome duhu, ali ujedno i susrećeš živoga Boga koji nije bio zatvoren kao ti u ona bilo koja četiri zida na koja si se ograničio. Naš Otac želi svakoga od nas, pa čak i tebe! No, On nije nametljiv i zato je na tebi da ga potražiš. Jedna odlična prilika za (zajedničku) rekreaciju, duhovnu nadogradnju i, svakako, susret s Bogom i ljudima jesu planinarski križni putevi koji se održavaju par puta godišnje. Moram priznati da sam i sama mislila kako nisam spremna za takvo što, ali kada razum i duh daju nečemu priliku tijelo samo poslušno slijedi upute. Ne moraš nužno odmah krenuti sa ekstremnošću, ali odvaži se dati priliku prirodi da te približi Njemu. Prihvati odgovornost koja ti je dana prema vlastitom tijelu i odluči se baš danas učiniti prvi korak jer jedan ti je život darovan, a na tebi je da se odlučiš hoćeš li ga živjeti "sretno" ili uistinu sretno i ispunjeno.