Kad bolest zahvati osobu, događa se velika promjena u njezinu životu. Najčešće nam ona otežava obavljanje određenih životnih funkcija koje svaki zdrav čovjek svakodnevno normalno u svojem životu radi. Upravo ta subjektivnost - doživljaj je koji određuje da ne postoji apsolutna granica između zdravlja i bolesti. Malo je onih u svijetu koji barem jednom nisu doživjeli bol i na neki način osjetili bolest. Zvuči nam prilično nelogično i pomalo nastrano kad se kaže da je bolest dar Božji određenom bolesniku. To je životni križ od Boga, poslan kao dar, jer takav je križ velika milost. Kako u drugim životnim poteškoćama, tako i u bolesti, Bog nam nikada ne daje teži križ od onoga koliko pojedini čovjek može nositi. Svatko od nas ima svoj vlastiti križ izrađen po svojoj mjeri. I u svojoj bolesti čovjek itekako može biti sretan i radostan, pogotovo ako je svjestan svoje životne prepreke i prihvaća je. To ne znači da se u bolesti trebamo predati, nego je prihvatiti kao sastavni dio svakidašnjeg života.
Odluči se boriti, nastoj olakšati i sebi i svojim najbližima, traži što lakše nošenje danog križa i Bog će pobrinuti za tebe i sve tvoje probleme. Pa i sam nam je Isus ostavio jasnu poruku: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, tko god ište – prima; i tko god traži – nalazi; i onomu koji kuca – otvorit će se!“ (Mt 7,7-8). Zar mislite da bi nas Gospodin ostavio da se u samoći borimo sa životnim nevoljama? Kakav bi to Bog bio da svoje vjerne ostavi da budu sami u takvim teškim trenucima? Naravno da ne. On nas nosi na svojim leđima da se zajedno s Njim borimo, da se s Njim nadamo brzom ozdravljenju i Njemu vjerujemo svim svojim srcem da nas samo On može spasiti i ozdraviti. Pa i sam je Spasitelj za vrijeme svog života tolike ozdravio, tolikima pomogao, vratio mrtve ponovno u život, a na kraju na križu umro za svoje prijatelje - za tebe, za mene, za sve nas! Dapače, bolesnik koji je vjernik; ako gleda iz pozitivne perspektive - otvoren je Božjim planovima i u potpunosti se prepušta Božjoj volji te bolest promatra kao veliku milost Božju.
Često nam Bog upravo preko naših bolesnika želi pokazati ljudsku nemoć i osvijestiti čovjeka u njegovoj ljudskog ograničenosti. Kroz našu bolest, Bog nam na neki način progovara da nam je potrebna ljudska i Božja blizina. Međutim, ako je bolesnik primoran u toj borbi svoj križ nositi sam, to postaje puno teže. Zar nije lakše svima nama, pa i čak kada se samo prehladimo, da imamo potporu svojih najbližih, kada znaš da u toj borbi nisi sam, nego imaš nekoga tko će se brinuti za tebe i njegovati te tih dana, pa makar ti samo i koji put skuhati čaj i pokriti te dekom da ti nije hladno? U bolesti, onoj najbanalnijoj, kao i onoj najtežoj, potpora i ljubav najbližih najvažnija je, jer nam pomaže da se s lakoćom nosimo s nedostacima koje nismo sposobni odraditi dok ležimo na svojoj postelji. Isto tako, bolesti se ne treba pristupiti kao da je to patnja i bol u kojoj „uživamo“, jer se i sam Isus, prihvaćajući svoj križ - obratio Ocu riječima: „Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš Ti.“ (Mt 26,39).
Prepuštanje svojih patnji volji Božjoj u bolesti, vjerniku puno pomaže. Ono što je u bolesti od velike važnosti jest priznati sebi svoju slabost i nemoć, predati se putem molitve Bogu i prepustiti se Njegovoj volji da se ona izvrši. Takva otvorenost prema Spasitelju i prihvaćanje svoje ograničenosti i nesavršenosti pomaže bolesniku da ne opterećuje bespotrebno druge pored sebe, nego da strpljivo nosi svoj križ. Za bolesnike u teškim životnim situacijama, vrlo je važno osnažiti društveno povezivanje i zajedništvo sa svojim prijateljima i najbližima, a ne da se povuku u sebe i od sebe otjeraju one koji im žele pomoći. Samoća nije ono što čovjeku treba u takvim teškim trenucima. Druženje i provođenje vremena sa bolesnicima daje im osjećaj sigurnosti, podrške i zajedništva, dajemo im do znanja da ih nismo zaboravili i da u najtežim trenucima borbe nisu sami, što je vrlo važno oboljelim osobama.
Unatoč razvoju medicinske znanosti i velikom tehnološkom postignuću, bez ljudske topline, lijepe riječi, prijateljskog zagrljaja te pomoći najbližih u svakodnevnom okruženju, ne može se postići kvalitetna skrb za bolesne i nemoćne. Zbog toga nam je potrebno zajedništvo i toplo okruženje obitelji i prijatelja, koje nam pokazuje da Bog nije čovjeka prepustio samome sebi i njegovoj ranjivosti, već preuzima potpunu brigu za ozdravljenje bolesnika, odnosno teži spasenju čovjeka. Kristovo je spasenje darovano svim ljudima, ali ono je mnogo više od samog savladavanja ljudske boli i bolesti. Takva Ljubav Kristova poziv je svakom čovjeku da pomogne patniku, a ona predstavlja i temelj i poticaj u liječenju, nadu za ozdravljenjem i vjeru bolje sutra.
Zar zaista misliš da se u bolesti ne isplati boriti i odvažno krenuti s Njim u borbu za život? Ja sam svoju životnu bitku protiv teške i duge bolesti dobila. Na samom početku moje zdrastvene dijagnoze, liječnici su mojim roditeljima rekli da neću doživjeti ni svoju 2. godinu života. Uskoro ću navršiti 22 godine životnog postojanja na ovoj divnoj Zemlji, a ove godine u mojoj obitelji proslavit će se i 9. obljetnica od uspješno transplantirane jetre koju mi je sam otac darovao. Da, čudni su ti putevi Gospodnji. Ako sam mogla ja, što tebe sprječava da se hrabro i odvažno boriš protiv svoje bolesti i svoj život u potpunosti prepustiš u Njegove spasiteljske ruke? Zar nije sve moguće u Onome koji nas jača? Na kraju svega, reći ću ti samo jedno – Nemoj govoriti Bogu koliko su veliki tvoji problemi, reci svojim problemima koliko je velik tvoj Bog.