Deveta nedjelja kroz godinu

Gospodine, nisam dostojan…

„Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego - reci riječ da ozdravi sluga moj.“ 

Ovaj tekst koji nam dolazi od jednog poganina Crkva stoljećima ponavlja sve do danas. Danas će ga ponoviti i svi vjernici Katoličke crkve na svetim misama i gotovo na svim jezicima, pogledom prema svetoj Hostiji, otvorena srca za primanje Kruha života. 

Bog nam bezuvjetno čini dobro

Danas u evanđelju vidimo ljubav, vjeru, povjerenje i poniznost satnika koji se jako brine za svoga slugu. Poslao je svoje po Ozdravitelja. Ta briga za druge, odosno za svoga slugu, potaknula je Isusa da dođe k njemu. Isus je bez riječi krenuo k njemu i sve što je uslijedilo su samo geste vjere i povjerenja. Ovdje valja uočiti dvije vrlo važne činjenice: satnik se ne smatra dostojnim, međutim izrazio je svoju vjeru i povjerenje u Isusovu ozdraviteljsku moć. Posljedica jest da se Isus odazvao na njegov poziv. Možda ga čak nije poznavao ili ga nikada nije ni vidio niti čuo prije. Bog nam bezuvjetno čini dobro, bez obzira na naš društveni stalež, obrazovanje ili bilo što drugo. Jedini uvjet jest čvrsto vjerovati da on to može. 

Pozvani smo čuvati i braniti život

Druga činjenica koju želimo uočiti jest satnikova poniznost koja zadivljuje jer je realna i iskrena. On priznaje pred Isusom tko je: „premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: `Idi` - i ode, drugomu: `Dođi` - i dođe, a sluzi svomu: `Učini to` - i učini." Drugim riječima, on je ipak važna društvena osoba, a svejedno prethodne riječi nije izgovorio iz neke lažne poniznosti, nego priznajući ponizno pred Bogom vlastitu veličinu, ali i malenost. Bog očekuje od nas ispravno prihvaćanje i naše veličine (jer smo stvoreni na njegovu sliku!), ali i naše malenosti (jer nismo gospodari života, ni vlastitog, a kamoli tuđeg!). U takvom priznanju pozvani smo čuvati i braniti život, posebno u trenucima kada je krhak, slab, bolestan, izmoren. Ovakav satnikov stav budio je u samom Isusu divljenje: „Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere.“ Jedine su to riječi koje je Isus izgovorio kod ovog ozdravljenja. Glavni govornik ostaje satnik. Isus mu daje svu važnost, a na temelju tih riječi vjere on dobiva zadovoljstvo – tjelesno, moralno i duhovno.    

Molitva puna ljubavi, poniznosti i povjerenja

Često puta molimo za mnogo toga, ali imamo osjećaj da se Bog ne brine o tim našim brigama. Kao da nema sluha ni vremena za nas. No, ukoliko nosimo „nadu protiv svake nade“, ukoliko nosimo sigurnost da nas Bog čuje i da će nas uslišiti, odgovorit će na naše molbe kada će On to smatrati prigodnim za nas. No, najprije se trebamo zapitati kako molimo za naše potrebe? Često puta mislimo da znamo dobro moliti. Možda čak i molimo dobro, ali molimo li pametno, ponizno, realno, poput ovog satnika? Njegova molitva nije sebična, puna je ljubavi, poniznosti i povjerenja.     

„Nisam dostojan da uđeš pod krov moj...“ – to je satnikov stav, a on je poganin. Pred takvim riječima i mi se možemo pitati jesu li naši osjećaji takvi kada smo u molitvi? Je li naša vjera poput njegove?  Kada je u pitanju takva vjera, Bog uvijek riskira s nama, on se ne boji uprljati s nama (jer satnik kao poganin bio je svjestan činjenice da bi mogao Isusa onečistiti kad bi on ušao pod njegov krov). 

Nisam dostojan…

Zaista, nisam dostojan da On uđe pod krov moj. Ne, nisam. Ja sam često puta rakrižje raznih strahova i sumnji, raznih nesigurnih gesta i nepovezanih misli. A ipak, dajem si „pravo“ da nešto pišem o Njemu. Svakako sam spreman nesprestano pričati o mom susretu s njime, ali sam Ga i dalje nedostojan. Govorim često o Njemu onima koji me žele slušati, doduše, slabim i nepoveznim riječima. Premda je najjača riječ koju znam i živim prema Njemu: „ljubim Te Gospodine“, brzo se zateknem kako nisam ni Njegove ljubavi dostojan. 

Dao mi je malo pameti, pozvao me u njegov vinograd da jednima budem utjeha, drugima radost, trećima običan ispratitelj na zadnjem času života, još nekima običan navjestitelj... Sve skupa je tako lijepo, a opet znam: nisam Ga dostojan! Koji put mi daje priliku da pišem nešto o Njemu, često me stavlja pred ljude da nešto progovorim, da ih zabavljam... Pustim ih da me gledaju, da komentiraju ovu ili onu moju izjavu, gestu... a usred svega toga jedino što je sigurno glasi: nisam Ga dostojan.

Svaki dan me iznenađuje novim spoznajama, ljepotama, a ovih dana Ljubavlju, Nadom, Slobodom. A ja sam i dalje spreman glasno i jasno reći: nisam dostojan... Običan sam putnik, odnosno suputnik poput drugih. Najvjerojatnije sam malo glasniji ili bučniji od drugih, premda znam da bih trebao često šutjeti, ali što ću kada me nesprestano prati Njegov pogled divljenja. A pitam Ga često: tko sam da me se spominješ? Tko sam da me pohađaš? Nisam dostojan...

…ali Ga primam i nosim drugima!

Što više nosim to skromno uvjerenje, više se budi u meni čežnja za Njim. Nisam dostojan da uđe pod krov moje duše, ali Ga ipak primam jer tako On hoće... Onda Ga s ljubavlju, nadom i potpunom slobodom nosim tamo gdje nitko nikad neće doprijeti. S Njime nastavim put s više oduševljenja, olakšanja, ponosa, zadovoljstva, radosti i smisla. I zavaljujem što i dalje boravi u meni tako malenom i nedostojnom... Zahvaljujem još više što mi daje da Ga prepoznajem u tebi...

Iskreno rečeno, nisam ni njega ni tebe dostojan, ali Ga i dalje želim primiti po tebi i tebe po Njemu!

Autor: vlč. Odilon Gbenoukpo Singbo

Objavljeno: 02. 06. 2013. u kategoriji Duhovne misli