Ljubav - naš životni poziv

Ljubljeni, ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav. (...) Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. (...) I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. (1 Iv 4, 7-8. 12. 16 )

Koliko li smo samo kroz život slušali o ljubavi – od onoga koliko bismo ljubavi trebali imati prema Gospodinu, da nam On bude na prvom mjestu, pa sve do onoga da bismo trebali imati ljubavi prema svakome koga susrećemo, osobito svojim bližnjima... A toliko nam puta treba baš te ljubavi... Ali, Gospodine, Ti me pozivaš da ljubim druge kao što ljubim sebe samoga. Pitam se večeras ljubim li se uopće, odnosno koliko se ljubim? Jesam li zadovoljan svojim životom, životnim izborom? Kako da se ljubim ako sam vječno s nečim nezadovoljan? No, baš večeras sam se odlučio doći ovdje, pred Tebe, koji si Ljubav sama. A što pak reći o ljubavi dok stojiš pred Ljubavi, pred Onim koji ljubi savršeno? Dovoljno je samo gledati u Tebe kako se ne bi postidjela naša lica...

Moje zvanje je ljubav

Gospodine, teško se na ovom mjestu ne spomenuti i blaženoga Alojzija Stepinca koji je iz ljubavi prema Tebi i Crkvi bio spreman darovati i svoj život. Tako nam se često toliki sveci, a osobito mučenici čine kao nedostižni ideali, kao nešto što nećemo nikada doseći... No ljubav nije samo jednostavan zvuk ili samo riječ sastavljena od pet slova. Ona je naš životni poziv i stalno nas potiče da gledamo prema gore, da se pomoću nje uzdignemo od svega onoga što nas pritišće... Lijepo će to izreći naš blaženi Alojzije: „Svi danas mrmljaju, padaju štoviše u bjesnilo, da nas je Bog pohodio sa ovako teškim jadima. Ljudi postaju skrajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu, što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše. Uzmite samo, koliko danas teče suza na zemlji. A nema li baš tu prilike svaki iole plemeniti čovjek, da pokaže svoju sućut prema onima koji plaču? Ako im ničim ne može pomoći, može im uputiti bar lijepu riječ, koja često puta više vrijedi nego ne znam kakav dar uz namršetno lice. Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji nego u vis! Naš Bog se nije promijenio. On je i danas onaj brižni otac, liječnik koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje. Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada.”

Gospodine, kao i Mala Terezija toliko puta se tražim u životu, ne znam što izabrati, što učiniti sa svojim životom. Tako nam i ona piše: „Htjela sam prepoznati sebe u svima… Ljubav je dala ključ mojega zvanja. Shvatila sam da Crkva ima Srce i da to Srce gori od ljubavi. Shvatila sam da jedino ljubav oživljava udove Crkve, i kad bi se ta ljubav ugasila, ne bi više apostoli navješćivali evanđelja, mučenici ne bi htjeli prolijevati svoju krv. Shvatila sam da ljubav obuhvaća sva zvanja. Tada sam u zanosu svoje mahnite ljubavi uskliknula: O, Isuse, ljubavi moja… napokon sam našla svoje zvanje. Moje zvanje je ljubav. U srcu Crkve, svoje majke, biti ću ljubav… Tako ću ja biti sve…“

Postani ljubav

Gospodine, iako svaki dan razmišljam o ljubavi, iako svaki dan želim živjeti tu ljubav i rasti u njoj i po njoj, toliko često padam na tom ispitu ljubavi. A po tom zakonu ljubavi jednoga dana ću biti i suđen i, nakon smrti, dobit ću mjesto po mjeri svoje ljubavi prema tebi, sebi i drugima... O, koliko još moram rasti u ljubavi, koliko li se još moram samo truditi. U ispitu ljubavi nemamo samo tri pokušaja, već bezbroj. A na nama je samo da u svakom času života odlučimo hoćemo li ljubiti ili ne... „Petre, ljubiš li me? Ti znaš da te volim...“

Dragocjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim. O, Bože, kako ljubiti? Kako biti ljubav? Postani ljubav, budi ljubav. I umjesto riječi ljubav čuj svoje ime, jer: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;  sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi...”  

Oče, poslao si na svijet svoga Sina da bude Emaneul, Bog s nama. Udijeli mi milost da budem velikodušan, dobrostiv, da ne zavidim, ne hvastam se, ne nadimam se... Oče, mi ti se klanjamo...

Isuse Kriste, sav si zakon sveo na ljubav prema Bogu i bližnjemu. Udijeli mi milost da budem pristojan, da ne tražim svoje, da budem manje razdražljiv i da ne pamtim zlo kako se ne bi radovao nepravdi... Sine, mi ti se klanjamo...

Duše Sveti, Gospodine i Životvorče! Udijeli mi milost da se uvijek radujem istini, da vjerujem Božjoj Riječi, kako bi u ovaj svijet unosio nadu da mogu iz Ljubavi i za ljubav sve strpljivo podnositi. Duše, mi ti se klanjamo...

Autor: vlč. Tomislav Hačko; Fotografija: mrwallpaper.com

Objavljeno: 07. 05. 2014. u kategoriji Pobožnosti