Razgovor s vlč. Ivicom Budinšćakom, dosadašnjim povjerenikom za mlade

Tko drugoga usrećuje, usrećit će i sebe!

Tko drugoga usrećuje, usrećit će i sebe!

Posljednje četiri i pol godine u Zagrebačkoj nadbiskupiji okupljao je nas mlade oko Krista. Primao nas je raširenih ruku, slušao i razmatrao naše dobre i one manje dobre ideje. Dijelio je s nama dobre i loše trenutke i pružio nam priliku da postanemo pravi prijatelji. Pročitajte što nam vlč. Ivica ima za reći i na čemu nam želi zahvaliti.

Ivice, prije četiri godine, otprilike u ovo doba, razgovarali smo s tobom uoči hodočašća u Mariju Bistricu. Hodočašće je tada bilo tvoj prvi povjerenički izazov, sada je posljednji.  Možeš li usporediti pripremu hodočašća prije četiri godine s ovogodišnjom? Što se promijenilo? Jesi li uspio realizirati sve svoje planove i ideje kada je hodočašće u Mariju Bistricu u pitanju?

Čovjek na početku ima velike planove, želju za uspjehom, i naravno da nikada ne uspijeva realizirati sve do samog kraja. Sada kada razmišljam o svojim počecima, moram priznati da sam zadovoljan. Prije četiri godine nisam poznavao nikoga, u mnogočemu sam bio potpuno sam, napet, u grču i strahu. Osjećao sam veliku tremu  jer sam želio da sve uspije, a tada još uvijek nisam imao dovoljno povjerenja u mlade – nisam ih poznavao. S druge strane, gledajući pripremu zadnjeg hodočašća mladih u Mariju Bistricu, vidim plod tog povjerenja kojega sam stekao. Moram priznati da sam kao povjerenik osobno, dosad najmanje sudjelovao u pripremi, tj. sudjelovao sam preko onih koji su radili. A, radilo je puno ljudi. Puno je osoba zbog kojih nisam morao razmišljati hoće li nešto biti napravljeno ili ne jer sam znao da za svaki dio posla imam osobu koja će taj zadatak 'bezbolno' napraviti. Svakako bih volio konstatirati da je moja posljednja (u organizacijskom smislu) Marija Bistrica bila puno bogatija. Bogatija po ljudima, po zajedništvu, po predanom radu u koji su se uključili i novi suradnici. Kroz četiri godine gledao sam kako broj suradnika kontinuirano raste. I moram priznati da je poseban osjećaj popeti se na binu, gledati u mnoga lica i shvatiti da ti malo koje ostaje nepoznato. Uvijek povežeš nečije lice s nekim susretom, s nekom uspomenom. I to je ono što se jako promijenilo. Čovjek bi mogao puno govoriti, ali najprije moram zahvaliti Bogu na svemu i reći da sam stvarno ponosan na ove četiri i pol godine.

Uvijek je teško odvojiti se od nečega u što si uložio puno truda i ljubavi. Kako si doživio susret u Mariji Bistrici? Što te se posebno dojmilo?

Puno toga me oduševilo. Mnogi ne znaju, ali ja sam do posljednjeg tjedna bio na Malom Lošinju, a mladi u Zagrebu, sve su dogovarali sami, ja sam samo bio koordinator. I na to sam jako ponosan. Puno puta znao sam se pripremati za Bistricu, a da nisam stekao dojam da se pripremam za hodočašće jer je uvijek bio neki strah, neka nervoza, briga jesam li sve obavio. Teško je govoriti o emocijama, teško je gledati u sva ta lica ljudi koje poznaješ i uz koje te vežu mnoge uspomene. Želiš im reći hvala, ali ne možeš izgovoriti riječi koje nosiš duboko u srcu. I želio bih na kraju istaknuti, da vas ne smatram više suradnicima već prijateljima. Pada mi napamet ono što je Isus rekao apostolima: „Sve što sam vam priopćio čuo sam od Oca svoga“. I ja sam vama mladima dao puno iz svog osobnog života. Ono što sam ja osjećao prema Bogu, što sam ja osjetio u razgovoru s Njime, ono sa čime sam se ja borio, ono u čemu sam se tražio, radovao, o čemu sam razmišljao, ono u čemu nisam bio siguran. Naravno, ne mogu, a ne spomenuti i vaš poklon, maštovit kao uvijek, koji me jako iznenadio. Ostavio sam ga za godišnji. I svaki dan pročitat ću nekoliko poruka i nastojati u tom trenutku zamisliti tu osobu koja mi govori.

Spomenuo si Animatorsko ljeto. Svaki sudionik nakon tjedan dana na Lošinju vrati se prepun dojmova. Kakvu su tvoji? Obogaćuje li i tebe boravak u Domu sv. Martina jednako kao i mlade?

Ova godina animatorskog ljeta bila je posebna jer su mladi zajedno sa mnom pripremali program. Pripremili smo program koji je najpraktičniji za mlade, za njihovu formaciju u župnim zajednicama. Lijepo je vidjeti da među 200tinjak mladih nema nikakvih problema, sve je kako treba. I unatoč tolikim grupama, rada s mnoštvom ljudi uvijek iznova pronalazim ono iz čega mogu naučiti, nešto što me obogaćuje i nadograđuje kao osobu. I kada me netko pita koja mi je grupa bila najbolja, ne mogu odgovoriti na to pitanje jer je svaka grupa posebna, iz svake nešto naučiš, svaka ti daje razloga za razmišljati, motiva da se izgradiš i povoda da analiziraš što treba promijeniti. Tako u jednoj grupi pronalaziš puno veselja, u drugoj vidiš kako se postepeno razvija zajedništvo; gledaš kako su do polovice tjedna zatvoreni jedni prema drugima, a onda bum: razvije se otvorenost,stvore se nova prijateljstva i zavlada radost. I onda dođe posljednja grupa, koja se razlikuje u duhovnoj dimenziji, duhu sabranosti, a bili su skoro najmlađi. Nikada neću zaboraviti slike iz kapelice. Prvi dan kapelica je puna, drugi dan također, treći dan opet i onda shvatiš da kapelica nikada nije bila sama. Vidiš kako se okupljaju desetak minuta prije početka programa, i srce ti se ispunja radošću jer je to fantastično za mlade ljude. Otvorenost, akcija, spremnost – kroz sve to vidiš koliko su mladi spremni dati. Vidiš koliko toga imaju za dati, ali im je važno dati svoj prostor. Imati povjerenja u njih i dati im prostora da se izgrade na svoj način. I ne očekivati da se izgrađuju onako kako ti misliš da bi se trebali izgraditi, nego im dati da se izgrade onako kako misle da je najbolje – onako kako oni razmišljaju i osjećaju. Vjerujem da će svaki povjerenik reći da animatorsko ljeto umara. Priznajem, bio sam umoran, ali je srce ispunjeno radošću. Umor će ostati za odmor, ali radost koju sam osjetio, nosit ću uvijek sa sobom.

 

U prvom intervju za Pastoral mladih rekao si kako mladi najviše čeznu za zajedništvom. Tijekom četiri i pol godine predano si radio na tom zajedništvu u Kristu, upoznavao si mlade i dopuštao da oni upoznaju tebe. Kada povučeš crtu na što si najviše ponosan, a na što malo manje ponosan?

Ako uzmem svoj veliki projekt, a to je zajedništvo, mislim da sam ga ostvario. Prvo oko sebe, a onda kroz Nadbiskupiju. Posebno bih želio istaknuti zajedništvo oko pastira, oko Katedrale, oko ureda i oko župnih zajednica. Kao povjerenik sam radio na tome, mislim da sam dosta učinio, ali na tome i dalje treba nastaviti raditi. Zadovoljan sam time, posebno kada uzmem u obzir da sam tijekom povjereničke službe obišao 85% župa Zagrebačke nadbiskupije; bilo da sam predvodio misu, da sam održao katehezu, susret za mlade ili neki drugi oblik druženja s mladima. Ako uzmemo u obzir da u Uredu ima preko 30 volontera, da za svaki projekt imamo osobu koja nosi dio organizacije, koji rade na nečem specifičnom, ali i da ima onih koji rade na svemu tome, osjećam se ponosno jer kao što je nadbiskup istaknuo u subotu, ne postoji ni jedan projekt bez mladih. Sjećam se svoje prve povjereničke godine kada smo svi još uvijek bili pod dojmom posjeta pape, svugdje se moglo čuti: Zajedno u Kristu. Onda sam rekao da s tom rečenicom želim ići naprijed, želim graditi zajedništvo u Kristu. Danas, na kraju svojeg povjereničkog puta želio bih reći "Dan u kojem ne učinite ništa za druge, nego za sebe – izgubljen je dan!" Dok god čovjek čini stvari samo za sebe, ništa je. Dok god čini za druge, čini i za sebe. Tko drugoga usrećuje, usrećit će i sebe.

Puno je projekata iza tebe, puno uspomena i mladih ljudi koji su ti pomagali u njihovoj realizaciji. Možeš li izdvojiti neki projekt, susret koji ti je posebno prirastao srcu? Po čemu želiš da te mladi pamte?

Teško je izdvojiti jedan projekt jer svaki od njih ima svoje mjesto i značaj. Ali u tom zajedništvu, želio bih istaknuti projekt Ureda, njegove organizacije, Hodošćašće mladih u katedralu i Kateheza odraslih koju su mladi organizacijski odradili. Na ta tri projekta sam iznimno ponosan. No, naravno da ne mogu ne istaknuti Mali Lošinj i zajedništvo koje se tamo rađa, Mariju Bistricu, Holywin, kićenje božićne jelke ispred katedrale, križne putove, Zaziv Duha Svetoga koji je sada jedinstven na cijelom području Nadbiskupije. Sve je to plod rada i jedne širine. A po čemu bih htio da me mladi pamte? Po smijehu i radosti, ali i ozbiljnosti u radu. U Uredu smo imali nepisani zakon – kada se zezamo i nabacujemo fore – zezamo se, a kada smo ozbiljni – ozbiljni smo. I to je jako važno u životu. Biti ozbiljan kada život to traži, ali ne izgubiti radost u srcu.

Imaš li kakvu poruku za mlade na kraju svog mandata?

Ostanite svoji jer je mladost najveća radost života. I Ivan je bio najmlađi apostol, i postao ljubljeni učenik. Svaki mladi čovjek koji je otvoren Bogu, Bog ga ljubi i poziva da on njega voli. Hvala vam!

Autor: Martina Andrijević; Fotografija: Petra Makar/Petar Barišić

Objavljeno: 16. 09. 2015. u kategoriji Svjedočanstva