Razgovor s prof. dr. sc. Božom Skokom

Cijeniti vlastite korijene

Cijeniti vlastite korijene

Zavičajni klub hercegovačkih studenata ove godine obilježava dvadeset godina postojanja. Proteklih godina kroz klub je prošlo više od osamsto članova, a mi smo razgovarali s jednim od prvih, prof. dr. sc. Božom Skokom, izvanrednim profesorom na Fakultetu političkih znanosti. Osim što nas je vratio na same početke ZKHS-a te izrazio svoj ponos mladim generacijama koje danas vode Klub, jednog od vodećih stručnjaka za odnose s javnošću u zemlji priupitali smo i o komunikaciji pape Franje, značaju zavičajnih klubova u očuvanju tradicionalnih vrijednosti, te mogućnostima koje nove komunikacijske platforme nude mladim vjernicima.

Profesore Skoko, Zavičajni klub hercegovačkih studenata ove godine obilježava 20. godinu postojanja. Vaš brat Franjo jedan je od dvojice idejnih začetnika Kluba, a i vi ste od samog početka uključeni u njegovo djelovanje. Možete li nam, za početak, reći kako su izgledali osnivački dani Kluba? O čemu ste maštali? Čemu ste se nadali? Čime ste se zapravo bavili?

Moram priznati da sam se malo iznenadio kad sam shvatio da je već prošlo 20 godina, a još sam bio ponosniji kad sam vidio da naša ideja živi i da mladi, od kojih njih dosta nije bilo ni rođeno kad smo mi osnivali klub, nastavljaju tradiciju i da su iznimno profesionalno organizirali obljetnicu. ZKHS smo osnovali 1995. dok sam bio na početku studija. Tad je u Zagrebu bio iznimno veliki broj studenata iz Hercegovine. Doba je to kad su se počeli pojavljivati stereotipi o Hercegovini i Hercegovcima. Htjeli smo Zagrebu predstaviti svoj zavičaj u pravom svjetlu, ali i očuvati dio svog identiteta u hrvatskoj metropoli. Tad su, inače, bila dosta popularna zavičajna okupljanja pa smo imali mnoštvo susreta i zajedničkih projekata i s drugim zavičajnim klubovima iz Hrvatske, BiH, ali i Hrvatima iz Vojvodine te dijaspore. Dakle, nismo osnovali klub da bismo se zatvorili, već da bismo se lakše integrirali, ali i ostali vjerni sebi. U svakom slučaju, bilo je to zanimljivo i kreativno iskustvo.

U prvom upravnom odboru Kluba dodijeljena Vam je funkcija glasnogovornika. Je li to bio Vaš prvi korak u svijet odnosa s javnošću u kojem ste danas jedan od vodećih stručnjaka? Kakva je bila Vaša uloga jačanju svijesti o postojanju Kluba?

Bili su to počeci odnosa s javnošću u Hrvatskoj i očito je ta titula zvučala dosta privlačno. U to doba sam se već bavio novinarstvom. Već nekoliko godina sam radio na radiju, a dolaskom u Zagreb sam aktivno surađivao u Malom koncilu Maku i pisao za Glas Koncila, pa je nekako bilo logično da ja budem osoba zadužena za medije. Osim što smo ih obavještavali o radu kluba, nastojali smo otvoriti neke teme u javnosti, a posebno smo ponosni i na vlastitu monografiju „Hercegovina – naš zavičaj“ koju smo sami uredili i uspjeli osigurati sredstva za njezino tiskanje. Očito smo bili prilično uporni jer smo uspjeli nagovoriti da nam tekstove za monografiju napišu vrhunska pera poput Dubravka Horvatića, Živka Kustića, Ante Bakovića… Veliki hrvatski književnik, pokojni Dubravko Horvatić je tamo objavio jedan od najljepših prikaza Hercegovine, koji je kasnije ušao i u neke antologije. Osobno sam mu dao naslov „Okamenjeni raj“. S današnje točke gledišta vidimo da smo puno toga napravili na što možemo biti ponosni. Tad nisam znao da osim odnosa s medijima, odnosi s javnošću sadržavaju i puno šire aspekte strateškog komuniciranja, ali sam paralelno s novinarstvom počeo ozbiljnije pratiti to područje da bih se 2001. napustivši mjesto novinara i urednika na HRT-u potpuno posvetio odnosima s javnošću, u teoriji i praksi. 

Klub je kroz ovih 20 godina uspio očuvati hercegovački duh u središtu Zagreba. Kroz dramsku, sportsku, literarnu i folklornu sekciju njeguje tradiciju. Kako danas gledate na rad Kluba? Koliki je značaj takvih klubova u očuvanju tradicije i hrvatskog kršćanskog identiteta?

Mislim da je najveći uspjeh što klub živi i što ga mlađi naraštaji smatraju potrebnim. Danas daleko manje dolazi mladih iz Hercegovine studirati u Zagreb. Veliki dio ih ostaje na Sveučilište u Mostaru, koje je stasalo u kvalitetno sveučilište. To je dobro jer je veća vjerojatnost da će ostati doma. Nažalost, većina nas koji smo studirali u Zagrebu, ovdje smo se vezivali poslovno, obiteljski i nastavili živjeti… A to nikako nije dobro za Hercegovinu. Dobro je da studenti imaju i takvih sadržaja u Zagrebu i što mogu pokazati svojim kolegama i prijateljima iz drugih dijelova Hrvatske, ali i svijeta dio svoje baštine i identiteta. Ako znamo cijeniti i poštovati vlastite korijene, onda ćemo znati poštovati i tuđu kulturu. Ako smo iskompleksirani zbog vlastitog podrijetla i nedovoljno ga poštujemo, onda ćemo teško imati razumijevanja i za ono što je drugima sveto.  

Tradicija, obiteljske vrijednosti i privrženost Crkvi nerijetko se vežu uz Hercegovce. Prema Vašem mišljenju, je li katolička vjera sastavni dio hercegovačkog identiteta?

Sigurno jest jer da nije bilo vjere, ali i potpore Crkve, Hrvati bi se teško održali na tim prostorima. Stoljećima su bili pod turskom okupacijom. Iako su crkve bile porušene, franjevci su živjeli sa svojim pukom, prosvjećivali ga i educirali, branili i bodrili, zastupali u centrima moći i razvijali kulturu… Zahvaljujući Crkvi nicale su prve škole i gimnazije, galerije, gospodarska zdanja… Nažalost negativni utjecaji modernog načina života, od konzumerizma do okretanja nekim novim izvorima duhovnosti, lagano okupiraju i Hercegovinu, ali sigurno je da su se još mnoge vrijednosti očuvale kao način života. Vjera pritom je igrala i još igra važnu ulogu. To je prednost ovog kraja i uvjeren sam da će se očuvati, unatoč svemu.   

Papa Franjo nedavno je posjetio Sarajevo. Taj je posjet u fokus ponovno stavio pitanje budućnosti bosanskohercegovačkih Hrvata i izgradnju suživota utemeljenog na miru. Kakva je budućnost Hrvata u BiH? Što Papin dolazak znači za tamošnje Hrvate, a što za čitavu BiH?

Znamo da papa Franjo pomno bira države koje će posjetiti i teme koje će otvoriti. Iako je prije svega duhovni pastir, prepoznaje goruće političke probleme današnjice, na njih otvoreno upozorava i aktivno sudjeluje u njihovom rješavanju – od problema izbjeglica na Mediteranu, preko odnosa Palestinaca i Izraelaca i krize u Ukrajini do pomirenja Kube i SAD-a. Nema dvojbe kako je svojim dolaskom u Sarajevo, BiH kao temu u međunarodnim odnosima podigao prilično visoko, ponovno aktualiziravši probleme s kojima se susreću njezini narodi na putu postizanja mira i suživota. A moramo priznati da je ova država već dugo izvan fokusa Europske unije i SAD-a. Dok se oni bave nekim drugim problemima i kriznim žarišta u svijetu, misleći kako je ovdje 1995. Daytonskim sporazumom osiguran kakav takav mir, u BiH sve više raste nezadovoljstvo jer ratne rane nisu izliječene, pravda nije postignuta, a ovako ustrojena država potpuno je nefunkcionalna. Bruxelles i Washington umjesto prijedloga ozbiljnih reformi, koji će osigurati trajni mir i zadovoljstvo sva tri konstitutivna naroda, nude tek sitne snove o europskoj budućnosti, pokazujući kako uopće ne razumiju bit problema ove države. A svijet očito ništa nije naučio iz krvavog rata na ovim prostorima pa se sve češće poigrava mirom. Zanimljivo je da Papa ovu zemlju ne doživljava isključivo kao problem, već model iz kojeg sama Europa može puno naučiti. Ovdje se susreću različite religije i vjere, kulture i civilizacije te nudi multikulturalnost i međusobno poštivanje različitosti, kao jedino rješenje opstanka. Papa je svjestan kako su te suprotnosti bile alibi za sukobe, ali danas u njima vidi mogućnost izgradnje novih mostova i suradnje i to ne samo u BiH. Budući da se Europa ponosi upravo tim vrijednostima, ako ne pomogne BiH u stvaranju mogućnosti mirnog suživota različitih naroda i vjera, uz međusobno uvažavanje i poštovanje, onda ni Europa nema ozbiljne budućnosti. Papa Franjo svojim je pohodom vratio malo nade stanovnicima BiH.

Papa Franjo, slažu se mnogi, komunicira na neposredniji način od  svojih prethodnika. Kako biste ocijenili njegovu komunikaciju? Koje je novine unio u komunikaciji Crkve? Je li ona odraz njegove argentinske naravi?

Iako su prošle dvije godine od njegova izbora, papa Franjo je još istinsko osvježenje na svjetskoj medijskoj pozornici. Posjeduje karizmu, skromnost i jednostavnost. Komunicira iskreno i otvoreno. Uspio je šarmirati cijeli svijet, i to ne samo vjernike, već i nevjernike. Tisućama razočaranih ponovno je otkrio i približio Isusa Krista u njegovoj revolucionarnoj jednostavnosti. Vratio je nadu i širom otvorio vrata grešnicima, zagovarajući Božje milosrđe i otvoreno priznajući kako ni Crkva nije savršena. Pokazao je svima što znači kršćanska solidarnost prema najpotrebitijima i najobespravljenijima, otvorenost prema drugima i drugačijima te optimizam koji bi trebao krasiti svakog vjernika. Otvoreno je progovorio i o suvremenim progonima kršćana, ukazao na nepravde u svijetu, ali i pružio obje ruke drugim vjerskim zajednicama i religijama. Nema dvojbe kako je do danas uvelike uspio promijeniti imidž Katoličke Crkve, koji je proteklih godina bio opterećen različitim skandalima, ali i percepcijom moći i bogatstva, te neosjetljivosti na probleme suvremenog čovjeka. Nema dvojbe kako svojim potezima udara temelje postmodernoj Crkvi spremnoj za izazove aktualne društvene i gospodarske krize u svijetu, koja nam je donijela sve veće podjele između bogatih i siromašnih. Nameće se pitanje – čini li Papa išta neobično? Naprotiv, samo papinstvo vraća korijenima, odnosno stilu Isusa Krista. Nije li se on družio s grešnicima i carinicima, obranio prostitutku od licemjernih susjeda, veselio na svadbi u Kani Galilejskoj, propovijedao u zgodama, zauzimao se za obespravljene ali i prevrtao stolove trgovcima u hramu? Zar treba drugi uzor Papi? Isusove poruke su bile revolucionarne za to doba, ali su više nego primjenjive i danas. Papa je svojim istupima pokazao kako on ne želi biti u središtu pozornosti, već tu pozornost zaslužuje sam Isus, zbog kojeg Crkva i postoji, a on tek skromni posrednik. Nažalost, previše je veličina u Crkvi koji svojom važnošću zaklanjaju Isusovu jednostavnost. Papa je svjestan kako to treba promijeniti. Papa Franjo svojim stilom nadilazi granice i osvaja srca svih, a svojim porukama u središte kršćanskog života vraća ljubav i milosrđe, nadu i optimizam, skromnost i otvorenost. A baš nam svega toga toliko nedostaje u ovom otuđenom svijetu, prožetom nepovjerenjem, beznađem, silom i ovisnošću…

Složit ćete se da se Crkva u posljednjih nekoliko godina u komunikacijskom smislu mijenja i prilagođava modernim medijima. Koje prednosti, a koje manjkavosti vidite u komunikaciji Crkve?

Puno je pozitivnih trendova, koje treba pozdraviti, ali je još i puno posla koji treba napraviti. Uostalom vidimo što čini papa Franjo. Crkva se susreće s dva komunikacijska izazova – konkurencija njezinoj poruci je svakodnevno sve veća i veća, glasnija i šarenija, primamljivija i zločestija, bez obzira iz kojih izvora dolazi. S druge strane, ljudi su se promijenili u komunikacijskom i percepcijskom smislu pa im se treba prilagoditi. Jasno, riječ Božja je uvijek aktualna, ali ju treba priopćiti na moderan način. Pritom je važno svjedočiti djelima, jer nekad sadržaj ovisi i o glasniku.

Mladi zasigurno mogu biti nositelji promjena. Društvene mreže pružaju mnoge mogućnosti. Mogu li one biti dobar alat evangelizacije i promicanja kršćanskih vrijednosti?

Sigurno da mogu i trebaju. Tim više što su svi danas na društvenim mrežama i svatko ima priliku poslati svoju poruku. Svatko može doći u središte pozornosti i biti slušan. Dapače, to je nužno kad vidimo koliko se plasira negativnosti, vrijeđanja, omalovažavanja, podmetanja, krivotvorenja, lažnih uzora… Ne smijemo dopustiti da nas ti i takvi zagluše ili nadglasaju. Istina mora biti glasna i dostupna.

Nedavno ste izdali knjigu „Hrvatski velikani“ u kojoj ste uvrstili i mnoge pripadnike Crkve. Za kraj razgovora, otkrite nam kojeg biste velikana posebno izdvojili i zašto?

Kad je rektor zagrebačkog sveučilišta prof. dr. sc. Damir Boras, prilikom svog izbora prošle godine izjavio kako će nastojati vratiti biblijske vrijednosti na najveće i najprestižnije hrvatsko sveučilište, uslijedio je niz javnih napada i kritika. Neki očito namjerno zaboravljaju da je baš na biblijskim vrijednostima i zalaganjem Crkve nastalo i Sveučilište u Zagrebu, kao i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti te niz drugih institucija, bez kojih bi Hrvatska danas bila daleko nazadnija i zaostalija. Koliko god neki pokušavali „protjerati“ Crkvu iz javnog života ili umanjiti njezinu važnost u hrvatskom društvu, nema dvojbe kako bi bez doprinosa mnogobrojnih crkvenih velikana kroz povijest, Hrvatska bila daleko nazadnije i zaostalije društvo u svakom pogledu. Poznato je kako su stoljećima upravo crkvene institucije omogućavale najtemeljitije i najšire obrazovanje svojim službenicima, te kako su koristile svoju globalnu povezanost da im pruže najkvalitetnija znanja na najprestižnijim europskim institucijama, ne samo s područja teologije, već i društveno-humanističkih, ali i prirodnih znanosti. Također, stoljećima možemo pratiti izrazitu društvenu odgovornost i brigu za nacionalni identitet, zbog čega su se u okrilju Crkve razvile mnoge prosvjetiteljske i napredne ideje, zahvaljujući kojima su stasale mnogobrojne kulturne, znanstvene, ali i političke institucije. Također, crkveni velikani su bili itekako svjesni svih tegoba svog naroda, pa su tako vodili skrb i o obrani i oslobađanju naroda ... Doduše neki su znali prijeći i granicu svog duhovnog poslanja, ali je i povijest često bila neumoljiva. Upravo iz crkvenih redova su pokrenute i ključne socijalne inicijative, a svećenici su brinuli o pismenosti puka, otvarali prve tiskare i razvijali književnost, gradili, unapređivali i uređivali gradove, politički zastupali svoj narod pred tuđinskim vlastima. U knjigu „Hrvatski velikani“ uvrstio sam mnogobrojna imena crkvenih otaca od Jurja Dragišića, jednog od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih filozofa 15. i 16. stoljeća te velikog europskog humanista Ivana Viteza od Sredne, preko jednog od najvećih europskih diplomata u 16. stoljeću Antuna Vrančića i njegova poznatijeg nećaka, čuvenog izumitelja padobrana Fausta Vrančića, do Ivana Belostenca, Jurja Habdelića, fra Andrije Kačića Miočića, don Frane Bulića… Posebno poglavlje se odnosi na hrvatske svece i blaženike. Svakako među svima njima posebno mjesto pripada velikom Alojziju Stepincu, koji je svojim životom i djelom postao simbol vjernosti, opstojnosti i borbe hrvatskog naroda između zala nacizma, fašizma i komunizma.

Autor: Martina Andrijević; Fotografija: Božo Skoko

Objavljeno: 09. 07. 2015. u kategoriji Svjedočanstva